Ne treba ti implantat

Gledao sam neki dan epizodu Black Mirrora koja mi se zalijepila za mozak i ne da mi mira već danima. Zove se „Men Against Fire“, treća je sezona, peta epizoda. Neću previše oko toga, ispričat ću vam je i onda ono što me stvarno muči i zašto je naslov “Ne treba ti implantat”.

Šta se dešava u epizodi

Radnja je smještena u ne tako daleku budućnost. Svijet je pogodila bolest koja ljude pretvara u nekakve poluzombije. Vojska ih zove žohari. Nisu to zombiji iz filmova, nisu spori i glupi, nego nešto između, deformisana lica, čudni zvuci, i nose zarazu. Vojska ih lovi i ubija, to je posao, i niko mnogo ne filozofira oko toga.

Vojnici u toj priči imaju implantat u glavi i očima. Preko njega dobijaju briefinge, obavijesti, komunikaciju, taktičke informacije, sve ide direktno u glavu. Nema ekrana, nema slušalica, sve je unutra.

Glavni lik je kadet kojem je to prvi pravi izlazak na teren. Zadatak je pretres nekog skladišta. Naiđe na nekoliko žohara i ubije ih. I stvarno ih vidi onako kako sam opisao, izobličena lica, krče, kreću se čudno. Nema tu dileme, to pred njim nisu ljudi.

Samo, jedan od njih, prije nego što crkne, aktivira neku čudnu spravicu. Bljesne nešto i na prvu se ne desi ništa. Kadet nastavi dalje, misija se završi, idu kući.

A onda krene. Zujanje u glavi. Odjednom bolje osjeti miris trave. Sitnice koje ne primjećuješ dok ih ne primijetiš. I kada se sljedeći put nađe licem u lice sa žoharima, vidi obične ljude. Preplašene, prljave, gladne, ali ljude. Ženu i dijete. Odbija pucati. Štaviše, spasi ih i pusti da bježe.

Kolegica vojnik ih kasnije nađe. Ubije i ženu i dijete, njega uhapsi i preda nadležnima.

Dio zbog kojeg pišem ovaj tekst

U ispitivanju mu objasne kako stvar zapravo stoji. Žohari su ljudi. Obični ljudi, isti kao i svi drugi. Implantat je taj koji vojniku prikazuje čudovište umjesto čovjeka. Falsifikuje mu sliku, zvuk, čak i miris. Sve je to softver. Nema virusa koji ljude pretvara u monstrume, postoji samo softver koji ljude pretvara u nešto u šta možeš pucati bez grižnje savjesti.

Objašnjenje je do bola praktično. Nakon dugog istraživanja pokazalo se da čak i uz najjači trening samo mali procenat vojnika je zaista spreman da puca u nenaoružanog civila. Većina ne može. Ruka zadrhti, nišan padne, promaše namjerno, nađu razlog da ne povuku okidač. Pa im je onda lakše promijeniti ono što vojnik vidi nego ono što vojnik jeste.

Zašto vojnici zapravo ne pucaju

I to nije izmišljeno, to je zapravo dio koji me najviše zagolicao.

Postoji čovjek koji se zvao S.L.A. Marshall, američki vojni historičar, koji je nakon Drugog svjetskog rata objavio knjigu pod naslovom „Men Against Fire“. Usput, tako se zove i ova epizoda. On tvrdi da je u borbi samo negdje između 15 i 25 posto vojnika stvarno pucalo na neprijatelja. Ostali su nosili municiju, dodavali, vikali, premještali se, radili sve osim da ubiju čovjeka. Nisu bili kukavice, jednostavno ne mogu.

Moram biti pošten i reći da je Marshallova metodologija kasnije prilično ozbiljno osporavana, ima historičara koji tvrde da je brojke praktično izmislio ili barem jako labavo izveo. Ali ideja je preživjela i uticala je na to kako se vojnici obučavaju. Umjesto okruglih meta, uvedene su siluete u obliku čovjeka. Trening se pretvorio u uslovljavanje, pucaj bez razmišljanja, refleks umjesto odluke. Dave Grossman je o tome napisao cijelu knjigu, „On Killing“, i on tvrdi da su te metode podigle procenat drastično.

Znači, poenta epizode nije naučna fantastika. Poenta je da mi to već radimo, samo sporije i prljavije.

I tu dolazimo do onog dijela zbog kojeg sam se stvarno naježio.

Kadet pita svog nadležnog, pa dobro, ako su normalni ljudi, zašto ih ubijamo. A ovaj mu odgovori onako mirno, kao da priča o vremenskoj prognozi. Nemaju oni dobar DNK. Nose bolesti. Genetski su predisponirani za razne stvari. Ako im daš da se razmnožavaju, za par generacija imaš problem s kojim se niko neće moći nositi.

Doslovno Hitler. Riječ po riječ, ista logika, samo u uniformi budućnosti.

Nama implantat nije ni potreban

I evo šta me najviše pogodilo. U epizodi barem postoji implantat. Postoji mašina koja te laže, koja ti fizički mijenja ono što vidiš. Vojnik koji puca u ženu i dijete u tom svijetu ima izgovor, njegov mozak je hakovan.

U Ruandi su Tutsije zvali inyenzi. To na kinjarvandi znači žohari. Nije to metafora koju su novinari smislili naknadno, nego riječ koja je išla preko radija, danima, mjesecima, dok se ljudi nisu navikli. I onda su komšije uzele mačete i pobile komšije s kojima su dijelile ulicu, školu, svadbe. Bez implantata. Bez ijednog čipa u glavi. Trebalo je samo dovoljno dugo ponavljati jednu riječ.

Nacisti su radili isto, samo s drugim rječnikom. Paraziti, gamad, tifus. Uvijek nešto što se tamani, a ne ubija. Jer se gamad tamani, a ljudi ubijaju, i te dvije riječi ne rade isti posao u glavi.

I na ovim našim prostorima smo to gledali, i ne moram nabrajati, svi znamo koje su se riječi koristile i šta je poslije toga došlo.

Implantat je samo lijepa metafora za nešto što ljudi rade jedni drugima jezikom, otkad postoji jezik. Ne moraš čovjeku instalirati čip da bi u drugom čovjeku prestao vidjeti čovjeka. Dovoljno je dati mu ime koje nije ljudsko. Sve ostalo dođe samo.

Ono što me zapravo najviše plaši nije mogućnost da nam jednog dana neko ugradi takav implantat. Plaši me što bi to bio suvišan trošak.

Zašto ovo pišem baš ovdje

Ako ste na ovaj tekst došli slučajno i ne znate šta je Ruhur, ukratko: to je muzički i vizuelni projekat koji radim već neko vrijeme, novi val i sintisajzeri, tekstovi na našem jeziku. Sljedeća velika stvar na kojoj radim je audio-vizuelni performans o odnosu čovjeka, algoritma i digitalnog identiteta. Publika je dio predstave od momenta ulaska, kamera ih gleda, sistem bira lica, lica se pretvaraju u slike, slike u animacije, i u jednom trenutku više nije jasno ko koga kontroliše, ja publiku, publika mene ili algoritam sve nas.

Kad sam pogledao ovu epizodu, shvatio sam da pričam o istoj stvari, samo s druge strane.

U epizodi implantat odlučuje šta će vojnik vidjeti. Kod nas algoritam odlučuje šta ćeš ti vidjeti danas, koga ćeš vidjeti, u kakvom svjetlu i koliko puta. Razlika je u jednoj jedinoj sitnici. Vojniku su implantat ugradili. Ti si svoj sam instalirao i još si pristao na uslove korištenja.

Ima na albumu pjesma koja se zove „Oni“. Refren ide „ko su oni što nam uzimaju danak“. Pisao sam je o sasvim konkretnim, običnim, dosadnim ljudima koji ti pokvare dan. Ali što više razmišljam o ovoj epizodi, to mi je jasnije da je „oni“ najopasnija riječ koju imamo u jeziku. Onog momenta kad neko postane „oni“, prestaje biti neko. Postane kategorija. A u kategoriju je puno lakše pucati nego u čovjeka.

Pogledajte je

Nije najbolja epizoda serije, ima ih koje su bolje napravljene i koje bolje drže tenziju. Ali je meni najgora u onom dobrom smislu, ona koja ti ostane.

Pogledajte je. I onda malo obratite pažnju kako ljudi oko vas govore o ljudima koje ne poznaju. Kakve riječi koriste. Kada čujete da neko za neku grupu ljudi počne koristiti riječi koje inače koristite za insekte, štetočine, poplavu ili bolest, to nije samo ružan govor. To je instalacija.

Softver se već učitava. Samo što se implantat u našem slučaju zove navika.

---

Ruhur je new wave / synthwave projekat iz Bosne i Hercegovine. Album, tekstovi i najave nastupa su na ostatku sajta.