Ko je najopasniji Lopov?

Sedma epizoda šeste sezone. Serije koje se za mjesec dana nećeš sjećati ni kako se zove. Sat pokazuje pola dva, sutra ustaješ u sedam, i ti savršeno dobro znaš šta trebaš uraditi. Znaš. Nije to informacija koja ti fali.

I svejedno ostaneš.

O tome je „Lopov“.

Tekst

Refren je napisan iz prvog lica, ali to nisam ja. Odnosno jeste, ali onaj dio mene koji radi protiv mene:

Ja sam lopov
Kradem ti misli
Uzimam volju
Pravim dileme

Ja te mamim
Rješenjima praznim
Kad sve shvatiš već si moj

Ključna riječ je „volju“. To je cijela poenta pjesme i razlog zašto sam je uopšte pisao.

Jer lopov ti ne krade vrijeme. Vrijeme je najmanji problem i lako se izračuna, četiri epizode puta pedeset minuta i eto ti tri sata. To možeš nadoknaditi, ustaneš ranije, preskočiš nešto, snađeš se.

On ti krade volju. A volju ne možeš nadoknaditi jer ne znaš ni koliko je imaš ni gdje je otišla. Ustaneš sutradan i jednostavno ti se ne da, i nemaš kome poslati račun.

Ovo nije nova pojava, stara je dvije i po hiljade godina

Kad sam počeo čitati o tome zašto ljudi rade suprotno od onoga što su odlučili, ispalo je da su se Grci s tim mučili prije nego što je bilo šta od ovoga postojalo. Imaju čak i riječ za to, akrazija. Doslovno znači nemanje vlasti nad sobom. To je ono stanje kad tačno znaš šta je bolje, imaš sve informacije, nisi zbunjen, i uradiš ono drugo.

Sokrat je tvrdio da akrazija zapravo ne postoji, da čovjek koji zna šta je dobro mora to i uraditi, a ako nije uradio onda nije stvarno ni znao. Aristotel mu je na to rekao, čekaj malo, pogledaj oko sebe, ljudi to rade non stop.

Aristotel je bio u pravu i mislim da to svi znamo iz prve ruke.

Moderna verzija tog objašnjenja zove se vremensko diskontiranje. Ukratko, naš mozak sve što je udaljeno u budućnosti automatski precrtava na manju vrijednost. Odmoran ti sutra je apstrakcija, neko drugi, lik kojeg ne poznaješ. Sljedeća epizoda je sada. I taj račun mozak izvodi u tvoju korist otprilike nikad.

Zato ono „samo još pet minuta“ i zvuči tako razumno. To nije glupost, to je matematika, samo pogrešno postavljena.

Lopov je u međuvremenu dobio pomoć

Ali evo dijela koji Grci nisu imali.

Kad se epizoda završi, ti nikad ne dođeš do trenutka odluke. Nema tog momenta u kojem sjediš pred praznim ekranom i pitaš se hoću li još jednu. Odbrojavanje krene prije nego što odjavna špica uopšte pređe u drugi takt. Par sekundi. Ako ništa ne uradiš, sljedeća ide sama.

I to je genijalno smišljeno, moram im priznati. Da bi prestao gledati, sada moraš aktivno nešto uraditi. Uzeti daljinski, ustati, pritisnuti dugme. Gledanje je postalo podrazumijevano stanje, a prestanak je akcija. To je obrnuto od svega kako je nekad bilo, kad si morao ustati, otići do police, izabrati kasetu i pustiti je.

Isto je sa skrolanjem. Nema dna. Nikad ne dođeš do kraja sadržaja gdje bi ti nešto reklo, evo, to je to, vidio si sve. Dizajnirano je tako da ne postoji prirodno mjesto na kojem ćeš stati.

Dakle, lopov je oduvijek bio tu, u nama, i uvijek je bio isti. Ali je nekad radio sam. Sada ima ekipu ljudi koji su plaćeni da mu olakšaju posao, i ti ljudi su vrlo, vrlo dobri u onome što rade. Lopov je prešao sa džeparenja na organizovani kriminal.

Zadnji stih

Pjesma se završava nabrajanjem koje mi je trebalo dugo da složim kako treba:

Ukrašću ti auto, misli, sjenu, tijelo, odijelo, miris, dodir, želje, dileme

Namjerno počinje s autom. Nečim glupim i materijalnim, nečim što bi pravi lopov uzeo, a ujdeno i kao metafora za kontrolu. A onda lista skrene i odjednom nabraja stvari koje se ne mogu ukrasti. Sjenu. Miris. Dodir. Želje.

Zato što ovaj i ne krade stvari. On krade onaj dio tebe koji bi te tjerao da nešto uradiš. I kad ode, ne fali ti ništa konkretno, samo si nekako manji.

„Kad sve shvatiš već si moj“ nije prijetnja nego opis. Shvatiš ti sve, uvijek shvatiš, obično oko tri ujutro. Shvatanje je najjeftiniji dio cijele operacije i ne košta ga ništa da ti ga dozvoli.

Nemam rješenje i neću se praviti da imam

Ovdje bi sad trebao doći dio gdje ti kažem pet navika uspješnih ljudi i kako sam ja to riješio. Nisam riješio. Sinoć sam gledao dvije epizode više nego što sam planirao i to dok sam pisao ovaj tekst, što je vjerovatno najiskreniji podatak u cijelom članku.

Jedino što mi je pomoglo je to što sam mu dao ime. Dok je bezimen, to si ti, ti si lijen, ti si loš, ti si čovjek koji ne radi ono što treba. Kad mu daš ime i lice, onda je to neko drugi u sobi i možeš se s njim raspravljati. Nekad izgubiš, ali barem znaš da je rasprava.

Zato je pjesma pisana iz njegovog ugla, a ne iz mog. Da ga čujem kako priča. Jer kad ga čuješ kako priča, primijetiš koliko zvuči uvjerljivo, i to je jedini trenutak u kojem imaš neku šansu.

---

„Lopov“ je već vani. Poslušaj je ovdje, a ostale tekstove i najave nastupa imaš na ostatku sajta.