Prije par godina mi se nešto urezalo u misli i napisao sam pjesmu – kiša više nije ona koja je nekad bila.

Mislim na onu dosadnu, sitnu, koja pada danima. Ni za kišobran ni bez njega. Otvoriš ga i osjećaš se glupo jer skoro da ne pada, ne otvoriš ga i za dvadeset minuta si mokar do kostiju, a ne znaš ni kad se to desilo. Sivilo. Ono stanje kad pogledaš kroz prozor u osam ujutro i kad pogledaš u četiri poslijepodne i to je ista slika.

Kad sam išao u osnovnu školu, to je znalo trajati sedmicu. Cijelu sedmicu. I svi smo se žalili, i svima je bio smor, i svi smo samo htjeli da prestane.

A onda je prestala. I to zauvijek.

Ono što danas imamo je nešto sasvim drugo. Sat vremena u kojem padne toliko vode da se poplavi pola grada, izbiju šahtovi, zaustavi saobraćaj. Bude vijest na portalima, bude fotografija auta do pola u vodi, i onda sutradan ništa. Sunce. Kao da se nije ni desilo.

A između toga suša. I redukcije vode. I civilna zaštita koja nam objašnjava da racionaliziramo potrošnju, što je rečenica koju kao dijete nisam čuo nikad.

Tako je nastala „Kiša“.

Refren

„Poželio sam da pada kiša, kad pada kiša sve se stiša.“

Cijela pjesma je jedna želja, a ne opis. Nisam pisao o kiši koja pada, nego o kiši koja ne pada. Zato ide „poželio sam“, a ne „pada“.

I ono „sve se stiša“ je meni najvažniji dio. Jer to je bio efekat te dosadne kiše. Kad ona krene, grad uspori. Manje ljudi vani, tiše je, niko te ne zove da izađeš jer niko i ne izlazi, i ti legneš i ne radiš ništa i niko te ne može prozvati jer, pa šta ćeš, pada kiša.

To je bila jedina društveno prihvatljiva dozvola da ti se ništa ne radi.

Prvi maj

Sad dolazi dio zbog kojeg sam ovo i htio zapisati.

Nakon što je pjesma izašla, našao sam se za Prvi maj u društvu nekih starijih ljudi. Ne poznajem ih naročito, čovjek se zatekne. I usred razgovora, bez ikakvog povoda i bez ikakve veze s onim o čemu smo pričali, jedan od njih kaže: jeste li primijetili da nema više kiše kao što je nekad bila?

Naježio sam se. Nisam ni spomenuo pjesmu. Nisam rekao ništa.

I tu sam prvi put pomislio da možda nije stvar u meni.

Ili je ipak nostalgija

Jer, budimo pošteni, upravo to je klasična zamka. Svakome je nekad sve bilo drugačije. Zime su bile snježnije, ljeta duža, paradajz je imao okus, komšije su se poznavale. Kad si dijete, sedam dana traje kao mjesec, nemaš obaveza pa ti dosada ostane u sjećanju puno jače nego odraslom čovjeku. Uz to, sjećaš se izuzetaka, ne prosjeka.

I meni je bilo potpuno realno da smo taj čovjek i ja jednostavno dvojica nostalgičara različitih generacija.

Pa sam otišao provjeriti.

Šta kažu brojke

Ispostavilo se da nije nostalgija.

Naša klimatska dokumentacija, ona koju je BiH predala UN-u kroz plan prilagođavanja, kaže da je od 1981. naovamo zabilježeno smanjenje broja dana s kišnim padavinama tokom godine. Znači ne pada manje vode obavezno, nego pada u manje dana. Isto piše i da je povećan udio jakih kiša u ukupnoj raspodjeli, da je poremećen godišnji raspored padavina i da je zbog toga porastao rizik od poplava, naročito u centralnoj i sjevernoj Bosni.

Ima i šire istraživanje za period od 1950. do 2024. koje na velikom dijelu Balkana nalazi trend smanjenja godišnjih i sezonskih padavina.

Znači ono što sam ja osjetio kao „nema više dosadne kiše“ struka zove poremećenim pluviometrijskim režimom. Manje kišnih dana, jači pljuskovi, duži sušni periodi između.

Zašto se to dešava

Objašnjenje je neugodno jednostavno i to mi je najgori dio.

Topliji zrak može da nosi više vlage. Svaki stepen povećava taj kapacitet za nekoliko procenata. To znači dvije stvari odjednom. Prvo, atmosferi treba duže da se zasiti pa ima više suhih dana. Drugo, kad se konačno zasiti, ima puno više toga da ispusti.

Dakle voda se ne gubi, nego se skuplja. Umjesto da padne po malo kroz sedam dana, sakupi se pa padne za sat vremena. A sat vremena kiše zemlja ne može da primi. Ona sitna, dosadna kiša je imala vremena da uđe u zemlju, da napuni izvore, da nahrani travu. Pljusak samo prođe preko površine, odnese sa sobom zemlju i zavrsi u kanalizaciji.

Zato imamo i poplave i suše istovremeno, što zvuči kao kontradikcija dok ne shvatiš da su to dvije strane iste stvari.

Šta smo zapravo izgubili

Vodu ćemo nekako riješiti, ljudi su domišljati kad ih pritisne.

Ali mi smo izgubili i nešto drugo, a to je tempo.

Kiša je nekad bila stanje. Trajala je, imala je svoj ritam, čovjek se prilagodio i to je bilo to. Danas je kiša događaj. Vijest, fotografija, šteta, procjena, pa nazad na sunce.

Sve je postalo tako. Ništa više ne traje, sve se desi. Odradiš ili propadneš, ne postoji ono sivo stanje u kojem se ništa naročito ne dešava i to je u redu.

U pjesmi poslije kiše dolazi „poželio sam da raste trava, kad raste trava tad mi se sanja“. Trava ne raste od pljuska. Trava raste od one dosadne kiše koja natapa danima, i onda još treba vremena. To je sve spor proces koji niko ne gleda dok se odvija.

Mislim da sam pjesmu zapravo napisao o tome, samo mi je trebalo par godina i jedan Prvi maj da to shvatim.

Nedostaje mi smor. Nikad nisam mislio da ću to napisati.

https://instagram.com/ruhur.music

Sedma epizoda šeste sezone. Serije koje se za mjesec dana nećeš sjećati ni kako se zove. Sat pokazuje pola dva, sutra ustaješ u sedam, i ti savršeno dobro znaš šta trebaš uraditi. Znaš. Nije to informacija koja ti fali.

I svejedno ostaneš.

O tome je „Lopov“.

Tekst

Refren je napisan iz prvog lica, ali to nisam ja. Odnosno jeste, ali onaj dio mene koji radi protiv mene:

Ja sam lopov
Kradem ti misli
Uzimam volju
Pravim dileme

Ja te mamim
Rješenjima praznim
Kad sve shvatiš već si moj

Ključna riječ je „volju“. To je cijela poenta pjesme i razlog zašto sam je uopšte pisao.

Jer lopov ti ne krade vrijeme. Vrijeme je najmanji problem i lako se izračuna, četiri epizode puta pedeset minuta i eto ti tri sata. To možeš nadoknaditi, ustaneš ranije, preskočiš nešto, snađeš se.

On ti krade volju. A volju ne možeš nadoknaditi jer ne znaš ni koliko je imaš ni gdje je otišla. Ustaneš sutradan i jednostavno ti se ne da, i nemaš kome poslati račun.

Ovo nije nova pojava, stara je dvije i po hiljade godina

Kad sam počeo čitati o tome zašto ljudi rade suprotno od onoga što su odlučili, ispalo je da su se Grci s tim mučili prije nego što je bilo šta od ovoga postojalo. Imaju čak i riječ za to, akrazija. Doslovno znači nemanje vlasti nad sobom. To je ono stanje kad tačno znaš šta je bolje, imaš sve informacije, nisi zbunjen, i uradiš ono drugo.

Sokrat je tvrdio da akrazija zapravo ne postoji, da čovjek koji zna šta je dobro mora to i uraditi, a ako nije uradio onda nije stvarno ni znao. Aristotel mu je na to rekao, čekaj malo, pogledaj oko sebe, ljudi to rade non stop.

Aristotel je bio u pravu i mislim da to svi znamo iz prve ruke.

Moderna verzija tog objašnjenja zove se vremensko diskontiranje. Ukratko, naš mozak sve što je udaljeno u budućnosti automatski precrtava na manju vrijednost. Odmoran ti sutra je apstrakcija, neko drugi, lik kojeg ne poznaješ. Sljedeća epizoda je sada. I taj račun mozak izvodi u tvoju korist otprilike nikad.

Zato ono „samo još pet minuta“ i zvuči tako razumno. To nije glupost, to je matematika, samo pogrešno postavljena.

Lopov je u međuvremenu dobio pomoć

Ali evo dijela koji Grci nisu imali.

Kad se epizoda završi, ti nikad ne dođeš do trenutka odluke. Nema tog momenta u kojem sjediš pred praznim ekranom i pitaš se hoću li još jednu. Odbrojavanje krene prije nego što odjavna špica uopšte pređe u drugi takt. Par sekundi. Ako ništa ne uradiš, sljedeća ide sama.

I to je genijalno smišljeno, moram im priznati. Da bi prestao gledati, sada moraš aktivno nešto uraditi. Uzeti daljinski, ustati, pritisnuti dugme. Gledanje je postalo podrazumijevano stanje, a prestanak je akcija. To je obrnuto od svega kako je nekad bilo, kad si morao ustati, otići do police, izabrati kasetu i pustiti je.

Isto je sa skrolanjem. Nema dna. Nikad ne dođeš do kraja sadržaja gdje bi ti nešto reklo, evo, to je to, vidio si sve. Dizajnirano je tako da ne postoji prirodno mjesto na kojem ćeš stati.

Dakle, lopov je oduvijek bio tu, u nama, i uvijek je bio isti. Ali je nekad radio sam. Sada ima ekipu ljudi koji su plaćeni da mu olakšaju posao, i ti ljudi su vrlo, vrlo dobri u onome što rade. Lopov je prešao sa džeparenja na organizovani kriminal.

Zadnji stih

Pjesma se završava nabrajanjem koje mi je trebalo dugo da složim kako treba:

Ukrašću ti auto, misli, sjenu, tijelo, odijelo, miris, dodir, želje, dileme

Namjerno počinje s autom. Nečim glupim i materijalnim, nečim što bi pravi lopov uzeo, a ujdeno i kao metafora za kontrolu. A onda lista skrene i odjednom nabraja stvari koje se ne mogu ukrasti. Sjenu. Miris. Dodir. Želje.

Zato što ovaj i ne krade stvari. On krade onaj dio tebe koji bi te tjerao da nešto uradiš. I kad ode, ne fali ti ništa konkretno, samo si nekako manji.

„Kad sve shvatiš već si moj“ nije prijetnja nego opis. Shvatiš ti sve, uvijek shvatiš, obično oko tri ujutro. Shvatanje je najjeftiniji dio cijele operacije i ne košta ga ništa da ti ga dozvoli.

Nemam rješenje i neću se praviti da imam

Ovdje bi sad trebao doći dio gdje ti kažem pet navika uspješnih ljudi i kako sam ja to riješio. Nisam riješio. Sinoć sam gledao dvije epizode više nego što sam planirao i to dok sam pisao ovaj tekst, što je vjerovatno najiskreniji podatak u cijelom članku.

Jedino što mi je pomoglo je to što sam mu dao ime. Dok je bezimen, to si ti, ti si lijen, ti si loš, ti si čovjek koji ne radi ono što treba. Kad mu daš ime i lice, onda je to neko drugi u sobi i možeš se s njim raspravljati. Nekad izgubiš, ali barem znaš da je rasprava.

Zato je pjesma pisana iz njegovog ugla, a ne iz mog. Da ga čujem kako priča. Jer kad ga čuješ kako priča, primijetiš koliko zvuči uvjerljivo, i to je jedini trenutak u kojem imaš neku šansu.

---

„Lopov“ je već vani. Poslušaj je ovdje, a ostale tekstove i najave nastupa imaš na ostatku sajta.

Gledao sam neki dan epizodu Black Mirrora koja mi se zalijepila za mozak i ne da mi mira već danima. Zove se „Men Against Fire“, treća je sezona, peta epizoda. Neću previše oko toga, ispričat ću vam je i onda ono što me stvarno muči i zašto je naslov “Ne treba ti implantat”.

Šta se dešava u epizodi

Radnja je smještena u ne tako daleku budućnost. Svijet je pogodila bolest koja ljude pretvara u nekakve poluzombije. Vojska ih zove žohari. Nisu to zombiji iz filmova, nisu spori i glupi, nego nešto između, deformisana lica, čudni zvuci, i nose zarazu. Vojska ih lovi i ubija, to je posao, i niko mnogo ne filozofira oko toga.

Vojnici u toj priči imaju implantat u glavi i očima. Preko njega dobijaju briefinge, obavijesti, komunikaciju, taktičke informacije, sve ide direktno u glavu. Nema ekrana, nema slušalica, sve je unutra.

Glavni lik je kadet kojem je to prvi pravi izlazak na teren. Zadatak je pretres nekog skladišta. Naiđe na nekoliko žohara i ubije ih. I stvarno ih vidi onako kako sam opisao, izobličena lica, krče, kreću se čudno. Nema tu dileme, to pred njim nisu ljudi.

Samo, jedan od njih, prije nego što crkne, aktivira neku čudnu spravicu. Bljesne nešto i na prvu se ne desi ništa. Kadet nastavi dalje, misija se završi, idu kući.

A onda krene. Zujanje u glavi. Odjednom bolje osjeti miris trave. Sitnice koje ne primjećuješ dok ih ne primijetiš. I kada se sljedeći put nađe licem u lice sa žoharima, vidi obične ljude. Preplašene, prljave, gladne, ali ljude. Ženu i dijete. Odbija pucati. Štaviše, spasi ih i pusti da bježe.

Kolegica vojnik ih kasnije nađe. Ubije i ženu i dijete, njega uhapsi i preda nadležnima.

Dio zbog kojeg pišem ovaj tekst

U ispitivanju mu objasne kako stvar zapravo stoji. Žohari su ljudi. Obični ljudi, isti kao i svi drugi. Implantat je taj koji vojniku prikazuje čudovište umjesto čovjeka. Falsifikuje mu sliku, zvuk, čak i miris. Sve je to softver. Nema virusa koji ljude pretvara u monstrume, postoji samo softver koji ljude pretvara u nešto u šta možeš pucati bez grižnje savjesti.

Objašnjenje je do bola praktično. Nakon dugog istraživanja pokazalo se da čak i uz najjači trening samo mali procenat vojnika je zaista spreman da puca u nenaoružanog civila. Većina ne može. Ruka zadrhti, nišan padne, promaše namjerno, nađu razlog da ne povuku okidač. Pa im je onda lakše promijeniti ono što vojnik vidi nego ono što vojnik jeste.

Zašto vojnici zapravo ne pucaju

I to nije izmišljeno, to je zapravo dio koji me najviše zagolicao.

Postoji čovjek koji se zvao S.L.A. Marshall, američki vojni historičar, koji je nakon Drugog svjetskog rata objavio knjigu pod naslovom „Men Against Fire“. Usput, tako se zove i ova epizoda. On tvrdi da je u borbi samo negdje između 15 i 25 posto vojnika stvarno pucalo na neprijatelja. Ostali su nosili municiju, dodavali, vikali, premještali se, radili sve osim da ubiju čovjeka. Nisu bili kukavice, jednostavno ne mogu.

Moram biti pošten i reći da je Marshallova metodologija kasnije prilično ozbiljno osporavana, ima historičara koji tvrde da je brojke praktično izmislio ili barem jako labavo izveo. Ali ideja je preživjela i uticala je na to kako se vojnici obučavaju. Umjesto okruglih meta, uvedene su siluete u obliku čovjeka. Trening se pretvorio u uslovljavanje, pucaj bez razmišljanja, refleks umjesto odluke. Dave Grossman je o tome napisao cijelu knjigu, „On Killing“, i on tvrdi da su te metode podigle procenat drastično.

Znači, poenta epizode nije naučna fantastika. Poenta je da mi to već radimo, samo sporije i prljavije.

I tu dolazimo do onog dijela zbog kojeg sam se stvarno naježio.

Kadet pita svog nadležnog, pa dobro, ako su normalni ljudi, zašto ih ubijamo. A ovaj mu odgovori onako mirno, kao da priča o vremenskoj prognozi. Nemaju oni dobar DNK. Nose bolesti. Genetski su predisponirani za razne stvari. Ako im daš da se razmnožavaju, za par generacija imaš problem s kojim se niko neće moći nositi.

Doslovno Hitler. Riječ po riječ, ista logika, samo u uniformi budućnosti.

Nama implantat nije ni potreban

I evo šta me najviše pogodilo. U epizodi barem postoji implantat. Postoji mašina koja te laže, koja ti fizički mijenja ono što vidiš. Vojnik koji puca u ženu i dijete u tom svijetu ima izgovor, njegov mozak je hakovan.

U Ruandi su Tutsije zvali inyenzi. To na kinjarvandi znači žohari. Nije to metafora koju su novinari smislili naknadno, nego riječ koja je išla preko radija, danima, mjesecima, dok se ljudi nisu navikli. I onda su komšije uzele mačete i pobile komšije s kojima su dijelile ulicu, školu, svadbe. Bez implantata. Bez ijednog čipa u glavi. Trebalo je samo dovoljno dugo ponavljati jednu riječ.

Nacisti su radili isto, samo s drugim rječnikom. Paraziti, gamad, tifus. Uvijek nešto što se tamani, a ne ubija. Jer se gamad tamani, a ljudi ubijaju, i te dvije riječi ne rade isti posao u glavi.

I na ovim našim prostorima smo to gledali, i ne moram nabrajati, svi znamo koje su se riječi koristile i šta je poslije toga došlo.

Implantat je samo lijepa metafora za nešto što ljudi rade jedni drugima jezikom, otkad postoji jezik. Ne moraš čovjeku instalirati čip da bi u drugom čovjeku prestao vidjeti čovjeka. Dovoljno je dati mu ime koje nije ljudsko. Sve ostalo dođe samo.

Ono što me zapravo najviše plaši nije mogućnost da nam jednog dana neko ugradi takav implantat. Plaši me što bi to bio suvišan trošak.

Zašto ovo pišem baš ovdje

Ako ste na ovaj tekst došli slučajno i ne znate šta je Ruhur, ukratko: to je muzički i vizuelni projekat koji radim već neko vrijeme, novi val i sintisajzeri, tekstovi na našem jeziku. Sljedeća velika stvar na kojoj radim je audio-vizuelni performans o odnosu čovjeka, algoritma i digitalnog identiteta. Publika je dio predstave od momenta ulaska, kamera ih gleda, sistem bira lica, lica se pretvaraju u slike, slike u animacije, i u jednom trenutku više nije jasno ko koga kontroliše, ja publiku, publika mene ili algoritam sve nas.

Kad sam pogledao ovu epizodu, shvatio sam da pričam o istoj stvari, samo s druge strane.

U epizodi implantat odlučuje šta će vojnik vidjeti. Kod nas algoritam odlučuje šta ćeš ti vidjeti danas, koga ćeš vidjeti, u kakvom svjetlu i koliko puta. Razlika je u jednoj jedinoj sitnici. Vojniku su implantat ugradili. Ti si svoj sam instalirao i još si pristao na uslove korištenja.

Ima na albumu pjesma koja se zove „Oni“. Refren ide „ko su oni što nam uzimaju danak“. Pisao sam je o sasvim konkretnim, običnim, dosadnim ljudima koji ti pokvare dan. Ali što više razmišljam o ovoj epizodi, to mi je jasnije da je „oni“ najopasnija riječ koju imamo u jeziku. Onog momenta kad neko postane „oni“, prestaje biti neko. Postane kategorija. A u kategoriju je puno lakše pucati nego u čovjeka.

Pogledajte je

Nije najbolja epizoda serije, ima ih koje su bolje napravljene i koje bolje drže tenziju. Ali je meni najgora u onom dobrom smislu, ona koja ti ostane.

Pogledajte je. I onda malo obratite pažnju kako ljudi oko vas govore o ljudima koje ne poznaju. Kakve riječi koriste. Kada čujete da neko za neku grupu ljudi počne koristiti riječi koje inače koristite za insekte, štetočine, poplavu ili bolest, to nije samo ružan govor. To je instalacija.

Softver se već učitava. Samo što se implantat u našem slučaju zove navika.

---

Ruhur je new wave / synthwave projekat iz Bosne i Hercegovine. Album, tekstovi i najave nastupa su na ostatku sajta.